Bajke koje liječe

Jednog mirnog popodneva, dok su se igrali u sobi, Azur je sjedio za stolom i pažljivo gledao u svoje omiljene slova. Muhamed je trčao okolo s nekim papirima u ruci, uzbuđen i željan da smislimo nešto posebno.

„Brate, šta misliš da napravimo našu tajnu abecedu?“, upitao je Muhamed, gledajući Azura sa širokim osmijehom.

Azur je polako podigao glavu i rekao: „Pa, mogli bismo svaki znak zamijeniti nečim što samo mi razumijemo. Kao šifru!“

Muhamed je odmah potrčao do male kutije u kojoj su držali njihove drvene slova iz radionice. „Možemo koristiti simbole! Na primjer, slovo A može biti zvijezda, B može biti srce, a C može biti nešto od naših omiljenih životinja!“

Azur je kimnuo i predložio: „A šta ako neka slova spojimo? Kao da pravimo male crteže od dva slova zajedno. Tako niko neće moći da nas razumije!“

Zajedno su uzeli papir i olovku i počeli da crtaju. Muhamed je nacrtao zvijezdu za A i srce za B, a Azur je dodao mali jarić za slovo J, jer su jarići njihovi prijatelji.

„Tako možemo slati poruke jedni drugima i samo mi ćemo znati šta piše!“, rekao je Muhamed ponosno.

Azur je nasmiješen rekao: „Ovo je naša tajna abeceda. Samo nas dvojica možemo čitati ove riječi!“

I tako je nastala njihova posebna šifra, puna simbola i znakova, koja je povezivala njihove snove i avanture.

Kad Tišina i Glas Krenu u Svijet

Bio je to sasvim običan dan u kući gdje se događaju neobične stvari.

Azur je sjedio pored prozora. Sunce je crtalo krugove po podu, a on je pažljivo slagao papirna slova u redove. A pored njega, kao sunčev zrak koji nikad ne miruje – Muhamed.

– „Brate, znaš li koliko slova ima u riječi AVION?“ – pita Muhamed dok skače s jastuka na jastuk.
Azur digne pogled, nasmije se očima i pokaže broj pet prstićima.
– „Šest,“ kaže Muhamed samouvjereno. „Ali ti si opet prvi pogodio.“

Tog dana, Azur nije puno govorio. Nije ni morao. Muhamed je pričao za obojicu.
Ali, kad je mama rekla da će ići kod djeda, Azurovo lice se ozarilo kao da su mu rekli da će upoznati abecedu lično!

Kod djeda, Azur najviše voli miris hrane i tišinu koja ga umiruje kao lagana pjesma. Muhamed trčkara između njih, nosi Azurove stvari, i šapuće mu:
– „Reci mi kad hoćeš da idemo nazad. Ili nemoj reći. Ja ću znati.“

U školi, Azura čeka Dženana.
Njoj ne treba reći „pomozi mi“ – ona već zna kad treba stisnuti dlan, pogledati, ili samo pustiti Azura da diše.

A najljepše je kad školski drugari priđu i kažu:
– „Hajde, Azure, ti vodi igru.“
Jer ga vole baš takvog kakav jeste – tih, poseban, pun svjetla koje se vidi kad mu neko da prostora.

I svugdje, gdje god krene, iza njega je – Muhamed.
Kao kap vode što prati rijeku.
Kao glas koji čuva tišinu.
Kao brat koji zna da ljubav ne treba da se objasni – samo da se osjeti.

Bajka o Tišini i Glasu

U jednom selu pored jezera, živjela su dva brata.
Jedan je volio tišinu. Drugi – priču.
Jedan je bio kao voda – miran, dubok, i sjajan kad ga dotakne sunce.
Drugi – kao vjetar u krošnjama, uvijek u pokretu, uvijek s pitanjem: „A šta ako...?“

Zvali su se Azur i Muhamed.

Azur je stariji. Voli slova i brojeve, kao da su mu prijatelji iz nekog tajnog svijeta. Voli vodu – da je gleda, da je dodirne, da u njoj ćuti. Njegove riječi nisu česte, ali kad dođu – važne su kao poruke s neba.

Muhamed je mlađi. On priča i kad niko ne pita. Šapuće, pita, pjeva, izmišlja i objašnjava. I najviše na svijetu – voli Azura.

Zajedno, nisu kao svi drugi.
I baš zato – njihova priča je bajka.

📖 Mama piše, Azur diše
Dobrodošli u naš svijet.

Ovdje ćete sresti dječaka koji voli slova, mir i vodu.
Ne priča mnogo, ali njegov pogled govori sve.
Njegovo ime je Azur. On je nježan, poseban i drugačiji.
A ja sam njegova mama. Pišem da bih razumjela. Pišem da bih zapamtila. Pišem da bi on disao u pričama, riječima, bajkama.

Ovo je kutak za sve one koji su nekada čuli rečenicu:
"Vaše dijete je drugačije."
I pomislili da je to kraj.

Nije. To je tek početak. 💙